oriana-slika

             

Draga naša Oriana,

               Otišla si tiho stazom što vijuga,

              i gdje samo dobri Bog na kraju čeka,

              Uvijek ćeš ostati s nama u našim razgovorima,

              sjećanjima, u pogledu na tvoju Andreu.

              Tvoj zvonki osmjeh, tvoja blagost , tvoja vedrina i strpljenje.

 

             Zbogom prijateljice naša, neka te čuvaju dobri anđeli!

 

            Otišla si tako iznenada i svih nas ostavila u šoku i nevjerici, pridružila si se Irmi i Miri čiji odlazak je nekako bio zlokobno najavljen njihovom bolesti, ali ti si nas ostavila tako naglo da još ne vjerujemo.

Prošlo je skoro 20 godina od kada smo se upoznali zahvaljujući našoj djeci, tvojoj Andrei, mojoj Nini i ostaloj djeci i povezali se na način koji razumijemo samo mi i koji nas vezuje do kraja života. Puno smo toga zajedno prošle nastojeći da naša djeca imaju sve što ih pripada ovdje, u ovome gradu.

Kroz duge godine prošli smo zajedno i dobrih i teških trenutaka, ali ti si uvijek bila pozitivna, pomirljiva, strpljiva, nikada nisi podizala glas osim ako se trebalo izboriti  za tvoju Andreu, tu si bila nezaustavljiva, kao lavica kad brani mladunče.

Andrea je bila centar tvog svijeta i bila si majka koja je činila sve da njoj uvijek bude dobro, a sve teškoće na koje si nailazila – podnosila si sa riječima… a valjda tako treba biti…. što ćemo… izdržat ćemo nekako…. uvijek sa strpljenjem i prihvaćanjem…. i vjerom u bolje.

Puno je uspomena na naša druženja i uvijek se sjetim kako si imala vremena za razgovor sa svakom od nas kada bi nam bilo teško i uvijek strpljivo saslušala i savjetovala, bila si jednostavna i draga osoba koja je ulijevala mir i pozitivno razmišljanje uvijek sa osmijehom.

 

Draga Oriana, na kraju ću ti citirati poruku koju mi je poslala Anita davno, još nakon Mirinog odlaska pokušavajući mi objasniti zašto neće doći na ispraćaj. U njoj je rekla sve ono što nam je svima nama roditeljima, koji smo ovo zajedno živjeli, u duši i srcu, budući da godinama dijelimo istu sudbinu.

 “Kad odem na pogreb, tada je čovjek zbilja mrtav, a ovako…. ona je meni i dalje tu,

Želim vjerovati da čovjek nije mrtav kada umre, nego je mrtav kada nestane iz naših misli….

Bok, vidimo se…. je za mene uvijek vidimo se….. i ja ću ju zauvijek tražiti pogledom po Korzu… i na sastancima….

Ma gdje ona bila…. ja ću uvijek očekivati… sad će ona….”

 

I zato ti Oriana i ja kažem vidimo se, jer neminovno ćemo svi doći tamo….. i pozdravi nam Irmi i Miru…. a mi ćemo dalje nastaviti kako bi ostvarili ono što smo s zajedno s tobom započeli….. da Andrea i naša djeca imaju gdje biti zadovoljni i sretni, kada jednom i mi dođemo k tebi…

 

         Neka te Nebo čuva kao što si ti čuvala svoju Andreu…

 

         Lidija i svi roditelji Udruge